To što je Ivan Vratnica trenutno najmlađi član UNESCO-ve organizacije ICOMOS Austria (Međunarodno vijeće za spomenike i lokalitete ) Crna Gora ne prepoznaje, baš kao što nije znala da prepozna ni prije deset godina talenat i trud mladića koji je rezultirao ozbiljnim istraživačkim projektom, već ga je natjerala da izgovori „Nemam šta ovdje više da tražim“. To što je, pak, tražio dobio je, ne od Crne Gore, već od Austrije. I, mnogo više od traženog.

Vratnica je završio osnovne i master studije arhitekture na Tehničkom univerzitetu u Beču. Pored arhitekture i prostornog planiranja fokus je bio na konzervaciji i revitalizaciji kulturnog nasljeđa na primjeru austro-ugarskih tvrđava, od kojih je za tvrđavu Kosmač na Brajićima napravio detaljan istraživački rad sažet u knjizi na našem i engleskom jeziku. Upravo nakon objave tog djela postaje član UNESCO-ve organizacije ICOMOS Austria.

„Crna Gora ni danas zbog trenutne situacije ne zna da prepozna značaj tog članstva, trud, talenat... Iako ima naznaka da bi se to u skorijoj budućnosti moglo promijeniti, ipak, ostaje da se vidi da li će tako biti ili će se djelovati po lošoj već ustaljenoj, ali nažalost društveno prihvatljivoj praksi. 

Član ICOMOS Austria postao sam na osnovu svog rada, jer je u Austriji neko shvatio da na mladima svijet ostaje, pa se potrudio da nas nauči i omogući nam dalje usavršavanje. To, nažalost, u Crnoj Gori dosad čelni ljudi ne prepoznaju, a društvo toga svega nije ni svjesno.

Tokom studija nisam od Crne Gore ni dobio stipendije, jer je iz mog ugla uvijek trebalo imati neku vrstu veze za to, ali neka to ostane moje subjektivno mišljenje. Evaluacije ljudi su duboka tema, a vrlo je plitko i subjektivno zastupljena u Crnoj Gori. Od TU Wien sam dobio stipendiju dok sam radio na master projektu koji je rezultirao knjigom, iako mi je većina stipendija tamo, zbog statusa stranca iz treće zemlje, bila nedostupna“, kaže Vratnica.

Foto: Privatna arhiva

Austrija je našem sagovorniku omogućila i da odsanja još jedan san: nakon teorijske i praktične obuke, dobio je dozvolu za pilotiranje jedrilica i lakih aviona.

„To mi je pomoglo da otključam svoje dodatne potencijale. Da bi se neko bavio time, potrebno je veoma raznovrsno znanje i razumijevanje, jer vam na nebu u svakom trenutku od tih sposobnosti život zavisi. Volio bih da se letjenju još intenzivnije mogu posvetiti i na taj način doprinijeti rješavanju raznih problematika. Zasad mi je plan nadogradnja postojećih licenci, da bez ograničenja mogu da pilotiram svim avionima“, kaže sagovornik portala Dnevno.me.

Najveći izazov je, ipak, bio, kako navodi, ograditi sebe od lošeg glasa koji nerijetko prati ljude sa Balkana, zatim dobiti dobru šansu, što je, na kraju i uspio.

„Kao stranac dobio sam čak više i bolje u Austriji, nego kao domaći u Crnoj Gori. Kao neko ko dolazi iz današnje, odnosno Crne Gore od prije 10 godina, poprilično je teško probiti put, pogotovo ako se ode na neodređeno, pa se podrazumijeva integracija u sve sfere tog društva. To je manje slučaj kad se ide na neki program, pa se nakon nekoliko godina vratite u domovinu. Sve u svemu, mogu sumirati da nas iz Crne Gore i sve istočno od Hrvatske gledaju sa visine, i potrebno je biti ubjedljivo najbolji da bi bili prihvaćeni kao dobri. Sve to je zasluga našeg nemarnog i plemenskog ponašanja kao društva, i politike koja je iz toga proizišla“, smatra Vratnica.

Naš sagovornik trenutno radi u Beču kao arhitekta, vođa gradilišta i menadžer projekta u sistemu gradnje po principu „ključ u ruke“.

„Od svog rada i priznanja, kao najdragocjenije, ipak, izdvajam to što se moja knjiga 'Fort Kosmač' vodi kao primjer pristupa toj tematici na Tehničkom univerzitetu u Beču, a što govori o tome da se znanje stavlja ispred ostalih stvari. Naravno, i u ovom slučaju kvalitet rada značajno premašuje prosjek. Nakon toga, takođe, cijenim što sam počasno jedan od nekoliko stranaca u ICOMOS Austria, koji broji svega 90-tak ljudi, iako sam se tom branšom, zapravo, samo u slobodno vrijeme bavio“. 

Kaže i da je porazna činjenica da u Crnoj Gori danas imamo veliki broj arhitekata i urbanista i ne baš dobre rezultati u prostoru u odnosu na mali broj arhitekti i urbanista i vrlo dobre rezultate nekada.

„Ipak nije do tih, većinom mlađih ljudi, već do generacije prije njih, koje su za te stvari bile odgovorne. Nažalost, samo na papiru, jer je cijela situacija isključivo politički kreirana, i to uvijek u korist pojedinaca. Kadar koji je trebao da obrazuje i uzdiže nove generacije profesionalaca, čuva i planira prostor u korist društva i budućnosti pokleknuo je pod pritiscima i ćutke radio što mu se kaže. I to će sad biti dio istorije hrabrih i časnih Crnogoraca.

Zbog toga su mladi, koji su imali tu mogućnost, išli kao i ja u inostranstvo. Razlog je najviše što za takve, uglavnom nepodobne, ljude nije imao ko da se zauzme, pa im je izbor bio da budu zaboravljeni i poniženi u svojoj zemlji, skroz neiskorištenog potencijala, ili da se oprobaju u inostranstvu. To se uglavnom odnosi na one koji su tamo ostali duže“, kaže naš sagovornik.

Sada, kao i deceniju prije, pristup znaju je moguć bilo kad i bilo gdje, ali u obrazovanju, potencira Vratnica, treba najprije biti pedagog.

"Što dostina kadra u Crnoj Gori nije, pa je sujeta totalno uništila svaku šansu da se potencijali mladih prepoznaju, razviju i iskoriste, iako je materijala i alata bilo.

I ja sam bio u sličnoj situaciji. Još tokom srednje škole, imali smo staru generaciju profesora, koja nam je dosta dobro znala prenijeti potrebno znanje, i od njih sam dobio jako kvalitetan temelj za buduće usavršavanje. Zbog tadašnjeg stanja u društvu, i njima je bilo teško da se nose sa situacijom. Kada sam započeo studije arhitekture na fakultetu u Podgorici, mogu slobodno reći da tada nisam planirao da ću ikad živjeti u inostranstvu, a eventualno sam mislio otići negdje na master, radi dodatnog usavršavanja, nakon čega bih se svakako vratio. Nakon nepuna tri mjeseca, atmosfera koja je vladala na fakultetu mi je na jedan vrlo bolan način otvorila oči i zapravo su međuljudski odnosi u tom kolektivu presudili da mi se sve preokrene“.

Već veoma razočaran u cijelu situaciju i samo društvo, kap koja je, kako kaže, prelila času bila je kad je zatražio obrazloženje ocjene na kraju semestra.

 „Nakon čega sam od profesora dobio odgovor:  'nemam ja što s tobom da pričam', a meni je istog trena sunulo skroz nesvjesno - nemam što ovdje više da tražim. Ići ću sigurno, pa bolje da idem odmah. Najbolja odluka koju sam donio. Poređenja radi, prof. Heinz Priebernig u Beču je bio voljan da, jednom sedmično, mimo vrlo detaljnih i kompleksnih predavanja, satima sjedi sa studentima koji su pali ispite i pojedinačno im objašnjava gdje su pogriješili, kako i zašto treba popraviti. Tome sam prisustvovao i nakon sto sam položio te ispite i naučio da konstruišem bilo koji dio, što mi se debelo isplatilo u praksi, i velikim dijelom omogućilo kvalitetan rad o Kosmaču“.

Svi napori da "oživi Kosmač” svojevrsno blago istorije, sa velikim potencijalom, praktično su nevidljivi nadležnima, kaže Vratnica.

Podsjećanja radi, tvrđava Kosmač sagrađena je 1858. i bila je jedna od pet velikih graničnih tvrđava na proširenom odbrambenom pojasu Budve. Nju, objašnjava nam Vratnica, od ostalih izdvaja forma i lokacija.

Kako navodi naš sagovornik, te i slične tvrđave su građene kao planinske zaprečne tvrđave, bazirane na starom tipu topovske kule, od kojih je Kosmač najnovija i najmodernija u starom načinu izgradnje utvrđenja, ali nažalost i posljednja preostala u ovom pojasu zbog nemara tokom svih ovih godina.

„Uprkos svim tim čijenicama, nažalost, u vrlo maloj mjeri sam naišao na ozbiljan pristup kod nadležnih, rekao bih ciljano. Projekat predstavlja primjer kako toj temi treba pristupati i iskazuje viziju, što možda ne ide svima na ruku. Nekoliko puta sam na različite načina konkurisao sa projektom i kod Ministarstva kulture i u Opštini Budva. Ministarstvo je bez obavještenja i obrazloženja poništilo konkurs, dok je drugi put bilo vrlo pasivno, a još se čeka zvanično obrazloženje za odbijanje projekta na kom su kao saradnici navedeni najbolji poznavaoci te tematike.

Na konkursu TO Budva, komisija je za isti projekat ocijenila da nema dovoljno stručnosti i pouzdanja za nastavak projekata kreiranja kulturne rute, čiji sam prvi korak u saradnji sa MZ Brajići već izveo, postavivši prvu 3D interaktivnu info tablu u Crnoj Gori, pa je dvije trećine predloženih aktivnosti izrezano iz predloga projekata, a samo su djelimično finansiran prevod i štampa knjige u cilju promocije, koja je uspješno održala prije nekoliko dana u Budvi“, kaže Vratnica.

Foto: Privatna arhiva

Činjenica je, tvrdi, da je ta tvrđava nakon istraživačkog rada na kojem je radio godinama i popularizacije definitivno sada u interesu institucija, ali i pojedinaca kojima, međutim, njegova predložena vizija iz nekog razloga ne odgovara.

„Potrebno je nakon svega ispitati ko su ljudi i na koji način se odlučuje koji projekti mogu dobiti sredstva, a koji ne, jer na taj način oni u velikoj mjeri kreiraju sudbinu ove zemlje.

Što se Ministarstva kulture tiče, od njih nema inicijative da se prvo obrazuju, i istraže tematiku na neophodan način, pa samim tim, uglavnom, imaju površne i dosta netačne informacije o toj vrijednoj kulturno-istorijskoj zaostavštini, ne želeći ni da kreiraju radne grupe sastavljene od pravih eksperata u cilju adekvatnog istraživanja tematike“.

Studirajući na Univerzitetu u Beču, Vratnica je stupio u kontakt sa stručnjacima, sa kojima je kroz zajedničku analizu i razmjenu informacija, došao do podataka o kojima se veoma malo znalo.

„Hronološki gledano, istraživanje za knjigu je trajalo oko dvije godine koje je nastavljeno do danas. Informacije koje sam otkrio, pomogle su mi da shvatim pravu vrijednost te zaostavštine, jer se radi o vrlo posebnom i specifičnom fortifikacionom sistemu u svijetu, koji uz ostale vrijednosti koje ga okružuju, može biti brend po kome bi Crna Gora bila poznata.

Uz to bi se tokom sprovođenja te vizije, moglo pokazati kako se na stručan i akademski način proizvodi dodatna vrijednost. Upravo je knjiga i  tako nastala jer sam osjetio dužnost prema svojoj zemlji, da sva ta, do tad potpuno nepoznata saznanja, sažmem u djelo koje će biti primjer pristupa istraživanja i obrade te tematike, ali i da predočim viziju koja predlaže, da se specifičnosti Crne Gore stave u funkciju na autentičan način i time kreira brend po kome bi bila poznata. Kažem brend, jer je trenutno tako nešto prijeko potrebno, nakon ovih burnih vremena tokom kog smo bili poznati po mnogim stvarima, ali nijedna nije zaživjela kao brend“. 

Foto: Privatna arhiva

Tvrđava Kosmač je, objašnjava nam Vratnica, jedna od rijetkih, koja je baš u katastru zavedena pod vlasništvom Ministarstva kulture koje, ni do danas to pitanje nije riješilo, jer se objekat i dalje vodi na nepostojeću instituciju, a naseljednici se, tvrdi, ograđuju od odgovornosti.

„Za bilo kakav potez na tvrđavi potrebna je saglasnost vlasnika i zato su oni najveći krivci za njeno propadanje. Opština Budva je pokrenula postupak da se tvrđava prevede na Opštinu, jer imaju interesovanja da "nešto" urade sa njom, pa su preko svojih ustanova inicirali izradu Idejnog konzervatorskog projekta koji će se isključivo baviti tvrđavom.

Na tom projektu angažovan sam u sklopu studije, a ne od Opštine. Naši savjeti da je pristup pogrešan i da, zapravo, treba tretirati Brajiće kao cjelinu, sa tvrđavom u centru, nije urodio plodom, jer institucije kojima je to posao, iz nekog razloga nisu baš kooperativne. Svakako, mislim da je najbitnije da se mještani interesuju i da iniciraju, zahtijevaju i učestvuju u kreiranju vizije i plana za njihovo mjesto, što je uz savjete struke i organizacije čiji sam član moguće adekvatno i na savremen način izvesti“.

Foto: Privatna arhiva

Iz svega navedenog se, kaže Vratnica, može zaključiti da je kulturna baština vrlo ugrožena u Crnoj Gori, i to je, ističe, svih ovih godina rađeno ciljano.

„Cilj je bio da se obezvrijedi i zaboravi kulturna baština i njeni predjeli, da bi raznim investitorima bilo mnogo lakše da je privatizuju, devastirajući na taj način njenu posebnost, što se može vidjeti skoro na svakom projektu realizovanom na primoriju. Naš plemenski mentalitet i korupcija koja je iz njega proizišla u potpunosti su onemogućili rad bilo koje institucije, pa su rijetki pojedinci, željni da rade svoj posao marginalizovani, da bi se zadovoljio interes investitora“.

Vratnica ističe i da želi istinski da doprinese poboljšanju stanja u svojoj zemlji, iako je naišao na vrlo malo interesovanja za saradnju. „Iz nekog meni nejasnog razloga. Ne zato što ne razumijem kako stvari kod nas funkcionišu, da znanje i inovativnost potencijalno ugrožavaju neke postojeće strukture, već zato što nas je generalno malo, samim tim povezanost je veća, htjeli mi to da priznamo ili ne. Stoga je saradnja, ne samo logična, već neophodna, a i neizbježna ako ikad stvarno mislimo da stvarno iskoristimo bogate resurse naše zemlje i time na zdrav način svi profitiramo.

Mislim da imamo i više nego dovoljno za sve, za jedan bogat život svakog pojedinca i da je jedino potrebno da jedini druge malo više volimo i pazimo, pa bi se mnogo više trenutno nezamislivih ideja moglo ostvariti“.

Foto: Privatna arhiva

Jednostavno, kaže naš sagovornik, moramo biti bolji da bi nam bilo bolje.

„To sam shvatio i odlučio da od sebe krenem i pokažem primjerom. Volio bih da i ja mogu opet da živim u Crnoj Gori i trudim se da budem promjena koja će to omogućiti, ali dok do te promjene ne dođe, neću se vrati po svaku cijenu, jer me u Austriji trenutno bolje tretiraju kao stranca, nego u Crnoj Gori kao svog". 

U Beču je, kaže, naučio koliko je red i disciplina bitna za napredak i dobro funkcionisanje sistema, i da zapravo nije smisao u ograničenju pojedinaca, već u shvatanju, da bi napredak bio moguć, moramo staviti prioritete društva ispred svojih.

„To znači i da se u okviru toga moramo boriti za sebe, pa samim time i za društvo, što gradi mehanizam uključenosti pojedinca u društvo i sprječava apatiju i otuđenje koje bi vodilo propadanju svega zajedničkog, što se nama upravo i desilo. Zato ako govorimo o mjeri uspjeha, ona za mene ne predstavlja samo koliko sam uspio da ostvarim neke svoje želje i ciljeve, već koliko sam time doprinio razvoju i unaprjeđenju društva. Sposobnosti imaju značajno veću vrijednost ako se njima doprinosi cijelom društvu, to često zaboravljamo, a ne bi trebalo“, zaključuje sagovornik našeg serijala „Najbolje iz Crne Gore“.