Đukanović je kazao da ne dijeli percepciju dobrog dijela javnosti da je 17-godišnji period uoči referenduma bilo izgubljeno vrijeme za Crnu Goru. Nakon posljednje izgledne prilike za mirnu disoluciju Jugoslavije, a samim tim i za obnovu crnogorske nezavisnosti na Haškoj konferenciji 1991. godine, nastupilo je vrijeme krvavih ratova, koji ne bi zaobišli ni Crnu Goru, po ocjeni Đukanovića, u to vrijeme najpodesniju za takav scenario.

“Dok su se druge jugoslovenske Republike, prije svega Slovenija i Hrvatska, a mislim i Makedonija, posljednjih godina trajanja Jugoslavije pripremali za alternativu zajedničkoj državi, Crna Gora je živjela i dalje u svom jugoslovenskom idealizmu. Prethodno rukovodstvo, kao da nije željelo da prihvati ideju da bi se mogla ugasiti Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Ali ne samo crnogorsko rukovodstvo, nego, rekao bih, ukupna crnogorska javnost nije bila spremna za kraj Jugoslavije.

Na veliku nevolju Crne Gore tada se dogodila i revolucionarna promjena vlasti. Ljudi koji su časno, kompetentno obavljali svoj posao, u dugom vremenskom periodu, poslije II svjetskog rata tada su napustili crnogorsku političku pozornicu. Time je Crna Gora ostala bez neophodne mudrosti i državno političkog iskustva za teška iskušenja koja su nastupala. Podsjetimo se, koliko je važan faktor slovenačke stabilnosti u tom periodu bio Milan Kučan ili koliko je dragocjen Makedoniji u tom vremenu bio Kiro Gligorov. Jednako tako, koliko je važan za donošenje krupnih političkih odluka u Hrvatskoj, bio Franjo Tuđman ili kasnije Stipe Mesić.

Crna Gora nije imala takvog oslonca za donošenje veoma teških odluka, jer se tada prilično iznenada, revolucionarno na njenom čelu našla jedna nova generacija ljudi, bez dovoljno, ne samo političkog, nego i životnog iskustva.

Mislim da je u tome dobar dio razloga za određene greške koje je Crna Gora učinila u tim prvim 90-im godinama, tokom rasplamsavanja jugoslovenske političke krize. Vrijeme od tada pa do 21. maja 2006. godine je vrijeme u kojem je Crna Gora pripremala teren za mirno razdruživanje sa Srbijom za obnovu nezavisnosti, kako bi preuzela kontrolu nad svojom budućnošću”, rekao je Đukanović.

Đukanović ističe da su brojne pretpostavke koje je trebalo obezbijediti, od kojih je najzahtjevnija bila stvoriti dovoljnu, tj. kritičnu masu podrške obnovi nezavisnosti Crne Gore u crnogorskoj javnosti.

“Nije to bilo tako jednostavno. Mnogi analitičari se slažu da su predsjednički izbori 1997. godine istorijski međaš novije Crne Gore. Odmah nakon tih predsjedničkih, zakazali smo i vanredne parlamentarne izbore u maju 1998. godine.

Na tim izborima su se sudarile dvije koalicije; jedna – suverenistička, građanska, multietnička, proevropska koja je osvojila 170 hiljada glasova i njoj suprotstavljena koalicija okupljena oko Socijalističke narodne partije – nazovimo je slobodno ”promiloševićevska”, koja je osvojila 130 hiljada. Dakle, razlika je bila 40 hiljada glasova. Nepune 3 godine kasnije pala je vlada Crne Gore zbog izlaska Narodne stranke iz te Vlade, nakon što je Demokratska partija socijalista, kao kičma te Vlade, odlučila da promijeni svoj program i da se, umjesto dotadašnjeg zalaganja za Crnu Goru kao ravnopravnu članicu jugoslovenske federacije, opredijeli za obnovu nezavisnosti Crne Gore.

Zbog toga smo morali na izbore u aprilu, 2001. godine na kojima se razlika u glasovima između dvije suprotstavljene koalicije istopila na 5 i po hiljada glasova. Nepunu godinu dana je trajala ta vlada, u međuvremenu smo potpisali Beogradski sporazum, zbog snažnog pritiska Evropske unije i njihovog očekivanja da prihvatimo zahtjev za odlaganje referenduma, a da ćemo zauzvrat dobiti njihovo legitimisanje tog procesa, što smo smatrali ključnim dobitkom.”

Đukanović podsjeća na ozbiljne kritike suverenističke javnosti Crne Gore nakon potpisivanja Beogradskog sporazuma, ali i na pomjeranje u biračkom tijelu, sada u korist građanske koalicije, koje je uslijedilo na izborima u oktobru 2002. godine.

“Povratila se razlika od 35 hiljada glasova u našu korist. Sve ovo bjelodano svjedoči o nespremnosti crnogorske biračke javnosti u tom trenutku da shvati neminovnost obnove nezavisnosti. Na tom pitanju je valjalo i dalje raditi. I radili smo. Mislim da smo radili dobro i usuđujem se da kažem, da u periodu od 1996. kada je krenulo gibanje u državnoj politici Crne Gore, pa do 2006., nijesmo napravili niti jednu grešku. A nijesmo imali podržavaoca ideje obnove nezavisnosti nigdje u svijetu, ni na istoku, ni na zapadu, ni u Evropi, ni u Americi.

Jednoglasno svi su bili protiv crnogorske nezavisnosti, a u Srbiji i u dijelu crnogorske javnosti smo imali neprijateljski odnos prema toj ideji. Da smo kojim slučajem ignorisali potrebu da dodatno radimo sa domaćom javnošću i da smo ignorisali partnersku ponudu Evropske unije u tom trenutku, siguran sam da bismo tu šansu uludo potrošili. Ovako, mi smo na kraju došli do cilja.

Oni koji su nas sumnjičili i oni koji su smatrali da je bolje da ne insistiramo na nezavisnosti prihvatili su epilog. Sjetio sam se tada, nekoliko dana nakon završenog referenduma, prilikom mog prvog susreta sa Havijerom Solanom u Briselu, nečega što mi je ranije kazao Stiv Henke, američki profesor, specijalista za finansije, u jednom periodu i moj savjetnik: ”Moraćete da pređete preko jednog visokog mosta ispod kojeg je nabujala rijeka. Ako padnete, niko vas neće pretjerano žaliti, ako pređete preko tog mosta, svi će vas dočekati kao da su jedva čekali da vas vide” , kazao je Đukanović.

“Jugoslovenski idealizam u Crnoj Gori bio je ozbiljno opterećenje za pravilno čitanje onoga što se tada događalo u Jugoslaviji“

Đukanović kaže da je teško iko mogao pretpostaviti krvavi raspad bivše Jugoslavije i da su, koliko god znali za sve što se događa na domaćoj političkoj sceni, vjerovali da će u finalu razum prevladati i da će se uz pomoć partnera iz međunarodne zajednice, izbjeći najgori mogući scenario. 

“Vjerujem da je velikosrpski nacionalizam bio okidač koji je doveo do ratova na prostoru ex Jugoslavije i kojima je okončana jugoslovenska politička kriza. Ali ne mislim da je on u tom trenutku predstavljao presudno važan faktor na političkoj sceni Crne Gore.

Crnogorski pokret koji je doveo do promjene vlasti 1989. godine, ideološki je bio veoma šarolik. U njemu je svakako bilo i velikosrpskog nacionalizma, ali ne mislim da je on bio predominantan. Dominantniji je bio jugoslovenski idealizam i smatram da je crnogorsko jugoslovenstvo bilo najiskrenije, najistrajnije i najsnažnije u odnosu na sve druge jugoslovenske republike.

Nažalost, zbog toga je ono bilo i vrlo podložno manipulisanju. Taj jugoslovenski idealizam bio je ozbiljno opterećenje za pravilno čitanje onoga što se tada događalo, u vrlo brzim promjenama na jugoslovenskoj političkoj sceni.”

Kada su vlasti u Beogradu shvatile da je Jugoslavija izgubljena, u hodu su se prestrojavali na novu platformu, kaže Đukanović.

“Ako više nema Jugoslavije, onda ćemo pokušati da na njenim ruševinama izgradimo veliku Srbiju. Crna Gora je u tom metežu, zahvaljujući neiskustvu i zaslijepljenošću jugoslovenstvom propustila da na vrijeme registruje tu promjenu i mislim da je to u značajnoj mjeri uslovilo početna nesnalaženja i neke pogrešne odluke. Svih tih grešaka i zabluda smo se brzo oslobađali, ali su posljedice ostajale”, kazao je Đukanović.

“Moje greške su moje, ja sam ih svjestan i zbog toga sam se, već 2000. godine u Cavtatu, izvinio i Hrvatskoj i hrvatskim građanima”

Na pitanje da li sebi najviše zamjera svojevrsno opravdavanje napada na Dubrovnik, Đukanović kaže da je to je bila jedna od ozbiljnih grašaka, ne samo njegovih, nego i ukupnog tadašnjeg rukovodstva Crne Gore. To je bilo vrijeme vrlo teških i neprikladnih izjava na tu i na neke druge teme. 

“Neću vam ništa novo reći, ako kažem da nijesam srećan zbog tih izjava. Njih je bilo sa svih adresa, ali to svakako ozbiljnom čovjeku ne može predstavljati alibi za učinjene greške. Moje greške su moje, ja sam ih svjestan i zbog toga sam se već 2000. godine u Cavtatu, na pres konferenciji sa predsjednikom Mesićem izvinio i Hrvatskoj i hrvatskim građanima za ono što su građani Crne Gore u formacijama JNA učinili na Konavlima i u Dubrovniku”, kazao je Đukanović.

On podsjeća ipak, da je dosta toga što se tada događalo bila posljedica ozbiljne manipulacije, koja je stizala uglavnom od strane saveznih organa iz Beograda, prije svega JNA, ali i beogradskih medija.

To je, kako podsjeća bilo vrijeme apsolutne medijske zavisnosti Crne Gore od medijskih centara iz Beograda. Na programima RT Crne Gore, imali smo samo dva dnevnika u sopstvenoj produkciji, dok je preostali program bio u razmjeni sa RTS-om.

“Tada su na dnevnoj osnovi, i po nekoliko puta dnevno, stizale informacije koje su uglavnom poticale iz vojnih službi o pregrupisavanju hrvatske vojske, i njihovom pozicioniranju blizu granice sa Crnom Gorom i da svakog dana granate koje se ispaljuju sa hrvatskih položaja padaju na prostor opštine Herceg Novi.

To je, pokazalo se, bila manipulacija koja je trebala da mobiliše crnogorsku javnost za vojnu operaciju koja je pripremana, vojnu operaciju u Konavlima i Dubrovniku. Kada tome dodate i neke nesrećne izjave, a bilo ih je sa raznih adresa, pa i sa najviše Hrvatske adrese, od tadašnjeg predsjednika Hrvatske koji je govorio o Hrvatskoj Boki do Bara vjerujem da je onda lakše danas razumjeti kako je stvarana ta zapaljiva atmosfera i kako su ljudi, kada se nađu u atmosferi rata, znali da neracionalno reaguju?

Možete zamisliti kako je tekla ta indoktrinacija crnogorske javnosti i zbog čega se tada moglo realno poroditi neprijateljsko raspoloženje u Crnoj Gori prema drugima, uključujući i susjede, zbog čega smo imali tako lošu epizodu u odnosima sa Hrvatskom, i neka ponašanja koja su zaista bila nedostojna za Crnogorce. “

 Koliko mislite da je bilo potrebno i da se izvinite građanima Crne Gore koji su neki od njih, a bilo ih je dosta izmanipulisani i gurnuti u taj rat?

“Svakako, bilo je potrebe da se uputi formalno izvinjenje crnogorskoj javnosti, posebno onom dijelu crnogorske javnosti koji je od prvog dana problema na prostoru Jugoslavije bio protiv bilo kakvog crnogorskog učešća u ratu. Ipak, nema nikakve sumnje da je prevashodno izvinjenje moralo biti upućeno susjedima, jer mi smo upali u njihovu kuću i mi smo tamo počinili nešto što, kao što sam kazao, ne priliči Crnogorcima.

Sva politika koju sam vodio zajedno sa svojim kolegama od tog perioda pa nadalje je, na izvjestan način, bila politika izvinjenja građanima Crne Gore za greške počinjene u tim prvim danima jugoslovenske ratne krize. Sve što je nakon toga uslijedilo bila je demonstracija pune odgovornosti i spremnosti da se izađe iz posljedica koje su nam te pogrešne odluke donijela”, istakao je Đukanović.

Napominje da, iako je bio dio rukovodstva u tom početnom periodu nije bio lider, već su to bili predsjednici država Crne Gore, Srbije i Savezne Republike Jugoslavije. U tom periodu bio sam predsjednik Vlade i bavio sam se drugim pitanjima. 

“Nezavisno od toga osjećao sam se odgovornim prema građanima Crne Gore za neke pogrešne odluke koje su donešene i osjećao sam svoju obavezu da iz tih posljedica izađemo. 

Bio je to vrlo snažan dodatni motiv da istrajem na tom putu i da konačno 21. Maja 2006. godine na miran način, poštujući demokratske standarde u punom dosluhu sa EU, ostvarimo crnogorsku nezavisnost i stvorimo pretpostavke za njenu bolju budućnost”, kazao je Đukanović.

Kako je promijenjena odluka o prihvatanju mirovnog plana lorda Karingtona

“Predsjednik Bulatović me informisao da se prethodnu noć čuo sa rukovodstvom Srbije, preciznije sa predsjednikom Srbije gospodinom Miloševićem, koji mu je potvrdio da će i Srbija prihvatiti plan Lorda Karingtona. Do sjutra ujutru, kada je počinjala Haška konferencija, Srbija je promijenila svoj stav. Legitimno, i o tome ne treba diskutovati. No, čudno je da predsjednik Milošević sa tom promjenom nije upoznao predsjednika Bulatovića, iako su sjedjeli za istim stolom na Haškoj konferenciji.

To zaista smatram ne samo čudnim, nego i apsolutno nekorektnim. Sjetićete se kakva je hajka tada pokrenuta iz beogradskih političkih i medijskih krugova prema Crnoj Gori i posebno prema predsjedniku Bulatoviću? “

Đukanović napominje da su se razlike u političkim stavovima sa Bulatovićem uočavale i prije Haške konferencije.

“Dio naših razlika je bio i u našim ličnostima. Ja sam uvijek bio skloniji tvrđim političkim formulacijama. Podsjetiću vas da sam uoči Haške konferencije u Skupštini govorio da Crna Gora treba da preuzme sve svoje suverene nadležnosti i da onda iz te pozicije sa tim portfolijom pregovara sa onima koji žele da tvorimo neku novu Jugoslaviju. Predsjednik Bulatović nije bio sklon, za to vrijeme, tako radikalnim idejama.

On je, kako sam razmišljao kasnije o njemu, ipak bio bezrezervno vezan za Jugoslaviju, da ne bude grubo, na način koji je nedovoljno sagledavao interese Crne Gore. On je bio iskreno privržen ideji Jugoslavije bez preduslova i bez alternative.”

 “Znam mnoge ljude koji su imali genijalne ideje, ali su te ideje umrle prije nego što su i pokušale da budu testirane”

Đukanović je u intervjuu komentarisao i navode da je bio vještiji i pragmatičniji političar od većine u regionu, što mu je dozvolilo da preoblikuje svoju politiku u skladu sa prevladavajućim trendovima.

“A šta uopšte znači biti pragmatičan političar? Ako bismo krenuli putem pežorativne artikulacije takve definicije, mogli bi pretpostaviti da je to čovjek koji je sklon raznim političkim i moralnim vratolomijama da bi se održao na vlasti. Ne bih rekao da se takva interpretacija može odnositi na mene.

Odbijao sam funkciju generalnog sekretara Saveza komunista 1989. godine, odbijao sam funkciju predsjednika Vlade 1991., vratio sam mandat predsjedniku Bulatoviću 1996. godine, nakon parlamentarnih izbora, kada je pokušao da utiče na personalni sastav Vlade. Tri puta sam, nakon pobjeda na parlamentarnim izborima napuštao vlast. Da li ova priča govori o nekome ko bi bio spreman da pravi razne vratolomije, da bi, pošto-poto ostao na vladajućoj poziciji? Nadam se da ne.

Ali ako pragmatizmom smatramo sposobnost da kroz permanentne analize, iz dana u dan, prepoznajete da ostaje sve manje šansi da se ikada uspostavi funkcionalna dvočlana federacija između tako disproporcionalnih njenih članica, uz to i sa bremenom istorijskih kontraverzi u srpsko-crnogorskim odnosima.

Pa, ako nakon svega toga dođete do zaključka da dalje ne treba gubiti vrijeme u tom eksperimentu i javno predložite najprije svojoj partiji da promijeni program i da umjesto zalaganja za Jugoslaviju krene u ostvarivanje ideje nezavisnosti i u težak posao da u tu argumentaciju uvjeri crnogorsku javnost nesklonu neizvjesnosti, nesklonu da kreće u nepoznato, onda takvu karakteristiku, ako je to pragmatizam, naravno, prihvatam. 

Sa završetkom NATO bombardovanja, smatrao sam da nema više mjesta lažnoj nadi da se stvari mogu popraviti. Imali smo novi rat koji Slobodan Milošević pokreće potpuno iracionalno protiv najmoćnije Alijanse u istoriji čovječanstva – NATO saveza, samo zato da bi na platformi sukobljavanja sa međunarodnom zajednicom mobilisao podršku domaće javnosti.

Ne mareći da time u ogromnu štetu uvodi i Crnu Goru kao drugu članicu Federacije. Onda shvatate da je žrtvovanju došao kraj i da morate da promijenite tu stratešku političku odrednicu i da krenete u obnovu nezavisnosti.

Znam mnoge ljude koji su imali genijalne ideje, ali su te ideje umrle prije nego što se dogodio pokušaj njihovog ozbiljnog testiranja. Zbog toga što nije dobro pripremljena javnost koja je trebala prihvatiti te ideje, koja ih je trebala legitimisati.

To je bilo vrijeme vrlo kompleksne politike i moramo imati na umu da je to bilo bitno drugačije vrijeme od ovog današnjeg. Ako napravimo grešku i ako ne razumijemo specifičnosti tog vremena i ako ne razumijemo da Crna Gora tog vremena nije bila današnja Crna Gora, onda ćemo, opet imati krivu sliku i pogrešne zaključke koji će možda voditi ka nekim pogrešnim odlukama za budućnost”, kazao je Đukanović.

“Sve tegobe koje nijesu pogađale samo mene, nego i ljude bliske meni, su mi se činile kao male žrtve u odnosu na ono što su bili naši ciljevi”

Na pitanje da li se tokom 37-godišnje političke karijere koju su obilježili i kontinuirani napadi političkih protivnika na njega lično, kao i na njegovu porodicu zapitao makarjednom “šta će meni ovo?”, Milo Đukanović odgovara: “Ne jednom, a ne ni previše puta. U nekim rijetkim trenucima malodušnosti i vrlo kratkotrajno. Zašto? Pa zato što najbolje znam sebe. Dakle, siguran sam, uprkos svim preprekama preko kojih je trebalo preći da bismo došli do željenog cilja, da bih danas, da se nađem na početku tog puta, razmišljao i postupao isto. Pred nama su bili veliki izazovi i postavili smo visoke ciljeve, pa su se sve prepreke, sve tegobe koje nijesu pogađale samo mene, nego i ljude bliske meni, činile kao male žrtve u odnosu na to. A kada te ciljeve i ostvarite, onda imate pravo na zadovoljstvo.”