Dok se svijet na ovogodišnji Dan dijabetesa fokusira na podršku radno aktivnim osobama, adultni pacijenti u Crnoj Gori i dalje čekaju tehnologiju i uslove koji su drugdje standard. Broj oboljelih od dijabetesa u Crnoj Gori raste iz godine u godinu, pokazuju podaci Instituta za javno zdravlje, dok adultni pacijenti koji žive sa dijabetesom tipa 1 upozoravaju da se i dalje suočavaju sa ozbiljnim ograničenjima – od nedostatka senzora i trakica, do izostanka psihološke i nutricionističke podrške.

Ovogodišnja kampanja Međunarodne federacije za dijabetes (IDF), pod sloganom “Znaj više i učini više za dijabetes na poslu“, dodatno naglašava izazove sa kojima se oboljeli suočavaju upravo u radnom okruženju.

Prema podacima Instituta za javno zdravlje, Crna Gora je zemlja sa visokom zastupljenošću oboljelih, a broj osiguranika koji se liječe od dijabetesa kod izabranih doktora porastao je za 19 odsto za deset godina – sa 23.332 oboljela u 2013. godini, na 27.683 u 2023. godini.

Ovogodišnja globalna tema Međunarodne federacije za dijabetes ukazuje da je sedam od deset odraslih osoba sa dijabetesom radno aktivno, te da mnogi svakodnevno balansiraju terapiju, praćenje glikemije i prehranu sa radnim obavezama. Kampanja naglašava da su stigma, nesigurnost, nedostatak razumijevanja i neprilagođeno radno okruženje i dalje prisutni u mnogim zemljama.

Ta slika, smatra Lejla Martinović, osnivačica i predsjednica NVO „Dijabetes Ekipa – DOB“, prepoznatljiva je i u Crnoj Gori. Ona kaže da život sa dijabetesom, čak i u idealnim uslovima, zahtijeva neprekidnu pažnju, a da ovdašnji pacijenti nose dodatni teret zbog ograničenog pristupa ključnim pomagalima.

“Pacijenti 24 časa dnevno, i cijeli život moraju da održavaju što bolju svoju glukoregulaciju, da donose odluke koliko insulina primiti shodno obroku koji jedu, da znaju da upravljaju tehnologijom koju nose, da redovno obavljaju redovne i specijalističke preglede, da se bave sportom i prate zdrav način ishrane, da se edukuju i reedukuju jer dijabetes je oboljenje čija terapijska i tehnološka industrija ide jako brzim korakom i da bi bili dobri pacijenti i mi moramo da stalno radimo na tome”, kaže Martinović.

Ukazuje i na dodatne poteškoće dodatne koje im otežavaju sve ove obaveze.

“Adultni pacijenti u Crnoj Gori tu borbu vode bez senzora za kontinuirano praćenje, sa nedovoljno trakica za ketone, često i bez iglica za insulinsku terapiju. Ne postoji psihološka, niti nutricionistička podrška o trošku osiguranja, a mnogi nemaju ni podršku porodice ili poslodavaca“, kaže Lejla.

Prema njenim riječima, najveći problem leži u pravilniku Fonda koji propisuje ko ima pravo na savremena medicinska pomagala.

“Tehnologija postoji, dostupna je u zemlji, ali ne i pacijentima koji nijesu u određenim kategorijama. Mnogi je zbog finansijskih razloga ne koriste, i time pogoršavaju svakodnevnu samokontrolu“, objašnjava Martinović.

Uprkos tome što terapijski Crna Gora ne zaostaje za regionom, Martinović smatra da je “tehnološka rupa“ veliki problem. Takođe ukazuje da je javna svijest o dijabetesu tipa 1 izuzetno slaba, jer se često miješa sa tipom 2, iako je riječ o dvije potpuno različite bolesti.

“Ovo su u suštini dva različita oboljenja — tip 1 je autoimuno hronično oboljenje, dok je tip 2 metabolički poremećaj, najčešće nasljedan, i ono što im jeste zajedničko je povećan nivo glikemije u krvi. Praćenjem pravilnog načina ishrane, izbjegavanjem unošenja velike količine šećera i praktikovanjem fizičke aktivnosti može se prevenirati pojavljivanje dijabetesa tipa 2, dok kod tipa 1 to nije moguće”, ističe ona.

Martinović ističe da nedostatak edukacije dodatno otežava situaciju.

“Nemoguće je očekivati od njih da sami traže ili prihvate savremenu tehnologiju. Pacijent se mora osjetiti inspirisanim, podržanim… Mora imati oslonac u porodici, ambulanti kod ljekara i od strane udruženja koja se bave ovom problematikom”, pojašnjava Martinović.

Potrebno je, kaže. vrijeme da se nauči i prihvati tehnologija, ali kada se usvoji, kvalitet života se značajno poboljšava.

Jedan od najvećih problema, dodaje ona, je i izostanak psihološke podrške.

“Psihološka podrška u današnjem vremenu je potrebna skoro svima, a pogotovo osobama koje boluju od neke hronične bolesti kao što je dijabetes. Nažalost, na našim prostorima još uvijek je ovo tabu tema… ali u životu nas pacijenata odlazak kod psihologa treba doživljavati kao nešto obavezno što nam može samo pomoći kada nas dijabetes umori”, poručuje Martinović.

Pojašnjava da je u svijetu standard da tim ljekara prate oboljelog od dijabetesa.

“Endokrinolog, dijabetolog, nutricionista i psiholog su osnova uz edukaciju i tehničku podršku koja je postala sastavni dio savremene terapije i sve je teže živjeti bez nje u današnje vrijeme”, objašnjava Lejla, koja se nada da će i crnogorski pacijenti dobiti takav tretman, kao i pravo na senzore bez obzira na starosnu dob.

Udruženje „Dijabetes Ekipa – DOB“ posljednje dvije godine organizovalo je niz online radionica o savremenoj tehnologiji i proračunavanju ugljenih hidrata, pokrenulo e-peticiju koja je dovela do proširenja pravilnika o medicinskim pomagalima i sprovelo edukacije širom Crne Gore.

Trenutno pripremaju edukativni kamp u Kolašinu za 22 učesnika, u čijem radu učestvuju adultni pacijenti, internista endorkinolog Emir Muzurović, glavna sestra interne medicine KCCG Sanja Minić i nutricionista Romina Ličina iz Milana.

“Nadamo se da će institucije prepoznati naš rad i volonterski trud, i da će pružiti podršku za dalje projekte, jer adultni pacijenti u Crnoj Gori zaslužuju osnovnu tehnologiju koja direktno utiče na život“, poručuje Martinović.